Prvi u Zodijačkom krugu je Ovan. Grčka legenda kazuje da je u davna vremena Friks, sin beotijskog kralja Atamanta, bio izložen svakodnevnim maltretiranjima od svoje zle maćehe Ine. Jednoga dana, ne mogavši više da izdrži torturu, Friks, zajedno sa sestrom Helom, zaskoči na krilatog zlatorunog ovna. Međutim, Helu u jednom trenutku uhvati vrtoglavica i ona padne u more koje se nekada zvalo Helespont (danas je poznato pod imenom Dardaneli).
    Fiksa zlatoruni ovan sretno donese do Kolhide. Tu se on oženio Halkiopom, kćerkom kralja Ejeta. Zlatorunog ovna Friks je žrtvovao u znak zahvalnosti Zeusu. Zlatno Runo pokloni kralju (i tastu) Ejetu koji ga je prikovao o hrast u svetom vrtu, odredivši zmaja da ga čuva od kradljivaca.

    U to vrijeme u Tesaliji živio je neki Jason, koji se pobunio zbog posjeda koje je nasljedio njegov brat Pelijas, pa svom ocu, kralju Ezonu, postavi kao uslov, osvajanje Zlatnog Runa. Uz pomoć boginje Here, Zeusove žene, Jason napravi lađu "Argo" i sa 50 drugova pođe na Kolhidu. Poslije mnogih dramatičnih peripetija Jason je, uz pomoć princeze Medeje (najmlađe Halkiopine sestre), uspio ukrasti Zlatno Runo i donio ga u Grčku. Ali, Zeus, smatrajući se grdno uvrijeđenim, oduzeo mu je Zlatno Runo i zajedno sa uskrslim ovnom postavio ga je na nebo.
    Od tada je Ovan prvi znak u Zodijaku pošto se tu, u davna vremena, nalazila proljetna ravnodnevnica. Zna se da je i u Egiptu kult Ovna prethodio kultu Bika Apisa. Civilizacija Ovna, dakle, prethodi pastoralnoj eri Bika, a ova - kršćanskoj eri Riba, koja je upravo istekla, tako da je proljetna ravnodnevnica već stotinjak godina u Zodijačkom znaku Vodenjaka - čije smo djelovanje itekako osjetili...

Drugi znak u Zodijačkom krugu je Bik. Kult Bika je vjerojatno rođen još u ranoj Aziji, 4500 godina prije Krista. U feničanskoj mitologiji, bik često asocira na bogove, najprije boga Sunca, Ela, koji daje plodnost rijekama i morima. On je ovdje vezan za ideju o apsolutnom suverenitetu i moći. Takav aspekt kulta Bika blizak je negativnom Biku i psihi rođenih u njegovom znaku:premoć instinkta, nekontrolirani bijes, gnjev, ali i upornost, strpljenje...

    Ali, najpoznatija i najuvjerljivija od svih legendi, posvećenih mitu Bika je ona o Minotauru. Prema toj legendi nekad davno je u
Grčkoj vladao kralj Agenor koji je imao tri sina: Kilika, Feneja i Kadma, i kćerku - Europu (Evropu). Za Europu se govorilo da je najljepša djevojka na svijetu, pa se moglo očekivati da će je zapaziti i vrhovni bog Zeus. Kako je on bio po prirodi veliki avanturista, nije mu bilo teško da siđe na Zemlju i potraži Europu. Ipak, da je ne bi preplašio, on se pretvorio u snježnobijelog bika i tako joj priđe. Ona ga je prvo pomilovala a onda se popela na njegova leđa i uhvatila za rogove. Zeus - bik tada pojuri prema moru i preplivavši ga brzinom munje stiže na otok Kretu. Tamo je ponovo uzeo svoje obličje, pa se Europa odmah zaljubila u njega. Provela je s njim nekoliko lijepih godina (naravno, nisu sve vrijeme bili zajedno jer je Zeus, kao vrhovni bog imao i drugih poslova na Olimpu) i rodila tri sina: Minoja, Radamanta i Sardegona. Europu su svi voljeli i u znak te ljubavi kontinent na kojem i mi živimo dobio je po njoj ime. A Posejdon, bika kojeg su mu Zeus i Europa žrtvovali, u znak zahvalnosti postavi na nebo i posveti mu jedno sazviježđe...

   Treći u Zodijačkom krugu su Blizanci. Grčka legenda govori da je u davna vremena širom svijeta bila poznata ljepota Tindarajeve (spartanski kralj) žene Lede. Jasno je da njena ljepota nije mogla da izmakne svevidećem Zeusu koji se pretvorio u labuda nevjerojatne ljepote i tako se približio Ledi.
    Poslije izvjesnog vremena Leda rodi blizance Poluksa i Jelenu, istu onu zbog koje će mnogo godina kasnije izbiti i trojanski rat! Tako je Leda, pored sina Kastora i kćerke Klitemnestre iz braka sa Tindarejom, imala i par vanbračnih blizanaca.

    Kako su Poluks i Kastor bili približno istih godina zajedno su rasli i nisu se ni jednog trenutka razdvajali. Međutim, Poluks je bio besmrtan (tu moć podario mu je svemoćni otac Zeus) a Kastor je bio običan smrtnik, što je značilo da će kad - tad morati da umre i ode u Had (kraljevstvo mrtvih).
    Na žalost, to se dogodilo prije nego što se tome itko i nadao! Naime, Poluks i Kastor su imali još dva brata, također smrtnika, sa kojima nisu bili u dobrim odnosima. Jedan od njih, Id, u svađi probode kopljem Kastora te ovaj umre.

    Poluksova tuga je bila velika ali pomoći nije bilo. Ali, tada se opet umiješao Zeus i predložio Poluksu mogućnost da po jedan dan, naizmjenično, provodi sa Kastorom u Hadu i na Olimpu. Ovaj to bez razmišljanja prihvati a Zeus, vidjevši njihovu neizmjernu ljubav, obojicu pretvori u zvijezde i postavi ih na nebo da zajedno svijetle i ljude podsjećaju na bratsku ljubav.
    U sazviježđu, od tada nazvanom Blizanci, nalazi se i točka do koje se prividno popne Sunce u vrijeme ljetnjog solsticija...

    Četvrti znak u Zodijaku, istovremeno i prvi ljetni, je Rak. Legenda kaže da je Heraklo (Herkul) dobio nalog od mikenskog kralja Euristeja da ubije strašnu Hidru koja je živjela u Argolidi. Tu je, u močvarama pokraj grada Lerne, ubijala stoku i ljude i činila druga zla.
    Hidra je bila devetoglava zmija od kojih je osam glava bilo smrtnih a samo deveta, ona u sredini, besmrtna. U borbu protiv
Hidre, Heraklo je krenuo zajedno sa sinovcem Jolajom. Zapaljivim strijelama istjerali su Hidru iz jazbine a onda ju je Heraklo počeo udarati motkom. Ali, kad god bi joj neku glavu otkinuo, na njeno mjesto bi odmah izrasle druge dvije!

    Međutim, Jolaj je ipak uspijevao da u pojedinim trenucima prođe užarenim ugarcima preko Hidrinog vrata (onog sa kojeg bi bila otkinuta glava) i tako ovoj uskrati mogućnost da stvori nove
glave. Kada je već bilo jasno da će Heraklo pobijediti, Hidri je priskočila u pomoć Zeusova žena (i sestra) boginja Hera, koja nije voljela Herakla i koja Hidri šalje u pomoć jednog velikog raka sa oklopom, koji ranjava heroja u nogu. Međutim, Heraklo je i njega brzo savladao.
    Najzad, Heraklo pobjedi i posljednju, devetu Hidrinu glavu a zatim je zakopa pored puta navalivši na nju težak kamen. U Hidrinu krv, je, potom, namočio svoje strijele koje su, kasnije, njegovim neprijateljima nanosile smrtonosne povrede.
    A Hera, u znak zahvalnosti, postavi onog raka na nebo i podari mu sazviježđe koje je danas poznato pod tim imenom...

    Peti Zodijački znak, Lav, po h induskoj tradiciji istovremeno simbolizira početak i kraj. To sazviježđe, po mitologiji, nastalo je zahvaljujući svađi vrhovnog boga Zeusa i njegove žene Here.     Naime, bilo je poznato da je Zeus sa svojom ljubavnicom imao sina Herakla koji je imao status polu-boga i besprimjernu snagu, kao nijedan čovjek do tada! U ta vremena harao je šumama oko grada Nemeja, u Argolidi, ogroman lav koga nije bilo moguće raniti ili ubiti bilo kojim oružjem izrađenim ljudskom rukom.

    Znajući za to, Hera, misleći da će lav ubiti Herakla, nagovori mikenskog kralja da ga pošalje u boj protiv nepobjedive nemani. Heraklo, susrevši lava, sasuo je, jednu za drugom sve svoje strijele, ali uzalud, pa zatim uze svoj ogroman malj, no uspio je samo da ga slomi o robusnu životinju. Vidjevši da je razoružan i nemoćan, on riješi da ga napadne golim rukama - svojim vlastitim snagama, jer su ljudske tvorevine vještačke. On se zatvori u kavez sa lavom i upusti u borbu prsa u prsa. Uhvativši ga svojim snažnim rukama, Heraklo mu koljenom pritisnu grudi i zadavi ga. A Hera je, vidjevši da joj zavjera nije uspjela, u želji da napakosti Zeusu, uznijela nemejskog lava na nebo kao sazviježđe koje i danas nosi to ime...

    Pouka ovog mita je u potrebi da budemo otvoreni prema koncepciji velikog beskraja, da se tu osjećamo sjedinjeni sa sobom i stalno promjenljivim granicama ljudskog iskustva. I to je ono što ljudskom biću zaista omogućava da ispuni svoju zemaljsku ulogu i sudbinu, kao što Sunce, gospodar Lava, neprestano slijedi svoju putanju kroz Zodijak, od Ovna do Riba, odakle opet počinje svoje vječno kretanje...

    Šesti znak u Zodijačkom krugu je Djevica. Po Grčkoj mitologiji Djevica je personifikacija boginje zemljoradnje Demetre koja je sa vrhovnim bogom Zeusom imala vanbračnu kćerku Perzefonu.         Jednog dana Zeus odluči da kćerku uda za svog brata, boga podzemnog svijeta, Hada. Perzefona se opirala toj ideji ali Had uz pomoć Gee, boginje Zemlje, smisli lukavstvo i stvori cvijet nevjerojatne ljepote i mirisa! Kada je Perzefona taj cvijet pomirisala, zemlja ispod nje se otvori i ona propadne pravo u sam Had. Iza nje je ostao samo krik koji je čula njena majka Demetra.

    Tražeći kćer Demetra sazna da je ova u podzemnom svijetu iz koga joj više nema povratka. Od bijesa i žalosti za kćerkom, Demetra zapusti brigu o zemljoradnji i uskoro na Zemlji zavlada glad. Kada je Zeus saznao za Demetrinu osvetu, naredi joj da odmah obnovi zemljoradnju, ali ona mu se odupre zahtjevom da joj vrati kćerku.

    Pošto njenoj molbi Zeus nije mogao udovoljiti, a da ne uvredi boga Hada, konačno su se sve troje dogovorili da Perzefona dvije trećine vremena provodi na Zemlji sa majkom a jednu kod muža. Taj period Perzefoninog boravka u podzemnom svijetu poznat je na Zemlji kao zima. Njen dolazak na Zemlju (početkom aprila) obilježen je pojavom sazviježđa Djevice koje na nebu sja sve do sredine septembra kada polako počinje da nestaje. Sa pojavom tog sazviježđa na nebu, ljudi započinju sa poljskim radovima i moraju ih sve obaviti do kraja septembra, jer od tada počinju hladniji dani koji najavljuju skori dolazak zime. U vezi s tim, zanimljivo bi bilo napomenuti da se pojavom sazviježđa Djevice može zapaziti i najsjajnija zvijezda poznata pod imenom Klas - nalazi se na južnom dijelu neba i ljeti se pojavljuje i prije nego se smrači...

    Sedmi znak u Zodijačkom krugu je Vaga. U svim tradicijama Vaga se nalazi između ruku bogova Pravde i Posljednjeg Suda. U starom Egiptu Oziris mjeri duše umrlih, kao i sveti Arhanđeo duše kršćana, ili anđeo Rasni duše Perzijanaca. Vaga je, u stvari, Grčki pojam. U Grčkoj je Vaga, katkada, Hermesov amblem (koji mrtve uvodi u Pakao), mada najčešće amblem boginje Pravde, Temide.
    Temida, Uranova kći Neba i Zemlje, bila je stalno pored Zeusa, kome je bila privržena. Ona je održavala red, trudeći se da nametne vlast uzvišenog razuma i mjere, karakteristike budućih podanika Vage, štiteći pravedne, a kažnjavajući zle.

    Prema legendi, vrhovni bog Zeus imao je sa boginjom Pravde i i sveopćeg poretka, Temidom, tri kćerke: Eunomiju, Irenu i Diku. Ova posljednja (čije ime znači Pravedna) imala je zadatak da sa simbolima svoje majke (vagom i zavezanim očima) obilazi svekoliku zemlju i nadgleda provođenje zakona. O postupcima ljudi morala je, redovno, da obavještava Zeusa koji bi, potom, odmjeravao kazne.
    Kasnije, Zeus je na nebo postavio Vagu - simbole Temide i njene kćerke Dike - kako bi je svi ljudi vidjeli i stalno vodili brigu o redu i pravdi.

    Inače, Vagom vlada Venera, kao i Bikom. Ali, ova jesenja nije tako egzaltirana, senzualna, žestoka, čak vatrena kao ona majska, proljetna, "Bikovska". To nije više Venera Genitriks, boginja zadovoljstava i čulnih, ovozemaljskih uživanja boginje Sibel, već je to graciozna i svježa, mladalačka Afrodita, čija je moć nad ljudima, bogovima i životinjama, neizmjerna. Afrodita je idealna forma i suština svih oblika...

    Osmi u Zodijačkom krugu je Škorpion. Grčko-latinska tradicija nudi nam jednu od najreprezentativnijih legendi, Orionov mit, ili mit o Orionu koga je napala i ujela jedna ogromna i otrovna Škorpija koju je poslala Artemida.
    Okolnosti nastanka ovog mita su same po sebi čudne i slikovite. Priča se da je Jupiter, zajedno sa Merkurom i Neptunom, jednog dana zatražio utočište u domu seljaka po imenu Hirieus. Ovaj udovac nije imao djece, a prije smrti svoje žene zakleo se da se neće više ženiti. Dirnut i počašćen posjetom božanskih gostiju, on im pokloni jedino june koje je imao.   

    Oduševljeni, bogovi ga upitaše što bi najviše želio, a on im reče da bi neizmjerno volio da ima jedno dijete ali bez ljubavi sa ženom. I tako, u toku devet mjeseci juneća koža pretvori se u dijete. Hirieus ga usvoji i nazva Orion. Vremenom, Orion izraste u lijepog mladića. Bio je atletski tip, ali sa malo pameti: emocije su mu bile krajnje nerazvijene, preoštre i krute.
    Jednom, dok se nalazio u lovu, Orion iznenada susretne lijepu boginju Artemidu (koja je i sama bila lovac), požele je za ljubavnicu i povjerova u laku pobjedu. Ali boginja nije dopustila da mu se tako lako preda. Razljućena i uvrijeđena njegovom brutalnošću, bježeći pred Orionom, Artemida stiže do jedne livade i da bi se zauvijek zaštitila i odbacila Oriona pronađe jednu malu i čudnu životinjicu sa otrovnom žaokom. Nju posla na Oriona koga ona ujede i on izdahnu.

    Ali, Artemida ubrzo zažali zbog Orionove smrti, pa zamoli Jupitera da ga smesti na nebo, da nastavi sa lovom, pod blijedim zracima boginje lova Dijane - Artemide, tako da je postao najsjajnija zvijezda, tj. sazviježđe Škorpije...

    Deveti znak u Zodijačkom krugu je Strijelac. On predstavlja najpoznatijeg Kentaura - Kirona, koji je bio pola čovjek a pola konj. Kiron je bio sin boga Krona (otac Zeusov) i boginje Filire. Bio je najmudriji od svih Kentaura, simbol sveg ljudskog znanja i vrstan lovac. Smatra se da su njegovi učenici bili najpoznatiji heroji stare Grčke: Odisej, Tezej, Kastor, Polideuk, Nestor...
    Jednoga dana Heraklo je, progoneći Kentaure zbog neke uvrede, naišao i na Kirona iza koga su se ovi u strahu sklonili. Ne želeći, pogodi ga otrovnom strijelom (čiji je vrh umočio u Hidrinu krv), u nogu, pa kako ovaj, budući da je bio besmrtan, nije mogao da umre, nastavi da živi u strašnim mukama.

    Tražeći lijek za prijatelja, Heraklo naiđe na okovanog Prometeja (titana koji je stvorio prve ljude na Zemlji), kome je orao kljuvao jetru. Pošto ni Prometej kao besmrtnik nije mogao umrijeti, nije mogao da bude oslobođen sa kavkaske stijene sve dok mu se ne pronađe odgovarajuća zamjena.
    Zato Heraklo smisli odličan plan: otrovnom strijelom ubi orla i oslobodi Prometeja a na njegovo mjesto se dobrovoljno postavi Kiron koji je ubuduće trebalo da ispašta za ljudske grijehove! Prometeju, pak, Heraklo iskova prsten u koji stavi kamenčić od stijene za koju je bio okovan i stavi mu ga na domali prst desne ruke. Tako je Prometej, zahvaljujući Heraklovoj dovitljivosti, i dalje bio "okovan", ali više nije bio u ropskom položaju i mogao je ponovo da pomaže ljudima.

    Na Kirona se, ubrzo, sažalio Zeus i uznio ga je na nebo postavivši ga kao simbol najboljeg strijelca i vrsnog lovca...

    Deseti, posljednji znak u kalendarskoj godini je Jarac. U godišnjem ciklusu Jarac predstavlja najdužu noć, a najkraći dan i, dok Rak obilježava sredinu godine i trijumf svjetlosti, dotle Jarac simbolizira polovinu godine koja ulazi u duboku tamu i mrak, ponoć Božića, gdje najslabije Sunce ide prema unutrašnjoj svjetlosti.
    Jarac, po Grčkoj mitologiji, predstavlja kozu Amalteju. Ona je svojim mlijekom othranila Zeusa dok je bio beba, te ju je on u znak zahvalnosti, kada se dočepao vrhovne vlasti, postavio na nebo.

    A dogodilo se to ovako: prije nego što je stvorio svijet, bog Uran je znao za proročanstvo da će ga rođeni sin zbaciti s vlasti i zato je svako svoje novorođeno dijete bacao u mračni ponor Tartar.
    Ali, Gea, Uranova žena, odlučila je da prekine sa njegovom surovošću, te uz njenu pomoć najmlađi sin Kronos porazi oca a braću oslobodi iz Tartara. Pošto je preuzeo vlast, Kronos se oženio svojom sestrom Rejom i s njom dobio kćerke Hestiju, Demetru i Heru i sinove Hada i Posejdona. Ali, kako je i za njega važilo proročanstvo da će ga sa vlasti zbaciti sin, on ih je sve redom gutao!
    Kada je Reja osjetila da je ponovo u drugom stanju, odlučila je da to sakrije od opakog Kronosa. Otišla je tajno na Kretu i svog sina Zeusa (jer je to bio on) sakrila u jednu pećinu povjerivši ga kozi Amalteji na čuvanje. Kronosu, pak, dade da proguta kamen umotan u pelene.

    Amalteja je imala jedan rog iz koga su tekli nektar i ambrozija i iz tog roga pio je i hranio se mali Zeus. Kada je dovoljno odrastao i ojačao, Zeus je otišao na Olimp i pobjedivši oca Kronosa natjerao ga da povrati svu njegovu braću i sestre. S njima je podjelio vlast, zadržavši najviši položaj za sebe. Oženio se sestrom Herom sa kojom je bio u stalnom sukobu zbog mnogobrojnih ljubavnica. Sa jednom od ljubavnica imao je i sina Dardana koji je bio daleki predak trojanskog kralja Prijama. A propasti Troje umnogome je doprinjela baš ljubomorna Hera...

    Jedanaesti po redu znak u Zodijaku je Vodenjak. Za razliku od Saturna i Jarca koji označavaju fatalnost inkarnacije snaga, Uran i Vodenjak donosi nadu i oslobođenje od materijalnih okova. Saturn je Vrijeme, dok Uran nema trajanja, već je trenutačan, transcendentalan; tu se radi o razdvajanju, uništenju i reanimaciji dugo zatvorene, interne, paralizirane svijesti...
    U davna vremena su ljudi, kažu legende, živjeli mirno i bez većih problema. Ali kako je vrijeme prolazilo, zlo je sve više zahvaćalo ljude. Počeli su da međusobno ratuju, varaju jedni druge i ubijaju...

    I tako Zeusu dopru do ušiju glasovi o nevaljalštini ljudi i siđe na zemlju da se i sam uvjeri u priče. Obukavši se u odijelo prosjaka, dođe do dvora kralja Likaona i zatraži konak. Ovaj ga prvo odbi a kad mu rekoše da je to sam Zeus, Likaon odluči da mu se naruga. Naredi da se ubije i skuha jedan rob (neke legende kazuju da je to bio njegov sin) i posluži Zeusu za jelo. Zeus je, razumljivo, shvatio što mu Likaon nudi i, razbješnjevši se, pretvori ga u vukodlaka. Onda se vrati na Olimp i pusti na zemlju strašan pljusak koji sve živo potopi.
    Spasio se samo Prometejev sin Deukalion sa ženom Pirom (kćerkom Pandore i Epimeteja, Prometejevog brata). On je brodom doplovio do brda Parnasa (gdje je danas Sveta gora) i tu su, pred razvaljenim žrtvenikom boginje Temide počeli da mole Zeusa da obnovi ljudski rod. On im je uslišio molbu i tako su ljudi ponovo nastanili našu planetu.

    Ova legenda poslužila je, kasnije, kao podloga za priču o pravednom Noi i potopu koji je zadesio Zemlju...

     Posljednje sazviježđe u Zodijaku su Ribe. Jedna od legendi koja nosi obilježje ovog znaka i njegove psihologije je priča o Derseti. Skromnog porijekla, lijepa djevojka Derseto jednoga dana osjeti da će postati majka i zaprepasti se. Nije bila sposobna da se prilagodi toj situaciji, normalnoj svim smrtnicima. Toliko se postidila, da zaželi pobjeći od same sebe, pa skoči u more. Tom prilikom, bog Neptun, polovinu njenog tijela pretvori u ribu.
    Može se pomisliti, kako se obično i dešava u mitovima sa zasluženom kaznom, da ovaj mit odgovara jednoj nepriznatoj želji koja je bila u mentalitetu ovog bića. I ona bi ostvarila svoj tajni san: da ne bude ni žena ni riba!

    Grčke legende o nastanku ovog sazviježđa kazuju i sljedeću priču: Svakog jutra sa pojavom boga Heliosa (bog Sunca) iz morskih dubina se pojavljuje 50 Nereida, kćerki morskog kralja Nereja. Jedna od njih, Galateja, ugledala je jednog dana ljepotana Akida i ljubav između njih rodila se istog trena.
    Međutim, u Galateju se zaljubio i jednooki kiklop Polifem, sin boga mora Posejdona. Pošto ga je Galateja odbila, Polifem se razljuti i posla na njih krdo konja. Od njihovog topota zemlja se strašno zatresla a more uzburkalo da su se dizali valovi visoki kao najviše planine.

    Prestrašeni, Galateja i Akid se bace u more i, pretvorivši se u ribe, krenu da u njegovim dubinama nađu zaštitu. Da se ne bi izgubili, povezali su se dugom, plavom trakom. Vidjevši njihovu neizmjernu ljubav, bogovi se sažale i uzdignu ih na nebo te od njih postade sazviježđe Riba...